Arhiva Vijesti - Stranica 9 od 42

Na današnji blagdan Svih svetih možda će vam se učiniti nesuvislim postaviti pitanje „Tko ne može biti svet?“.

Zar ne bi bilo bolje nabrojiti sve uvjete koje je potrebno ispuniti kako bi se postalo svetim?

Pater Hans Hütter iz reda Redemptorista ovako razmišlja na tu temu.

Isus proziva blaženima one ljude čije je razmišljanje, opipljivost, osjetljivost i težnja posve usredotočeno na Božje kraljevstvo. Ljudi koji su se tako jako upustili u nastajuće kraljevstvo Božje da su sve ono što je inače ljudima važno, zaboravili i zapustili. Na prvom mjestu, za njih, stoji žudnja za kraljevstvom Božjim. To je njihova najviša i najvažnija vrijednost. Sveti su oni ljudi koji su kraljevstvo Božje učinili najvišim ciljem i središtem svoga života. Oni se ne brinu za to što su se, u danim prilikama, našli na strani gubitnika. Takovi ljudi se ne pitaju hoće li jednom biti proglašeni blaženima ili svetima. Praksa proglašavanja blaženima i svetima odgovara, prije, ljudskoj potrebi za jasnim uzorima i sklonosti da se nekoga može obožavati. To je također dobro tako, ali to ne može biti sve.

Blagdan Svih svetih bi htio, s jedne strane, častiti bezbrojno mnoštvo ljudi koji su čežnju za kraljevstvom Božjim učinili svojim životnim središtem.

Blagdan Svih svetih bi htio, iznad toga, ovu čežnju za kraljevstvom Božjim probuditi u nama svima. U nama koji smo još na putu, koji smo u traženju jednog uspjelog života, koji tražimo primjere na koje se možemo ugledati, koji tražimo kriterije i ciljeve za koje se isplati upotrijebiti cijelu životnu snagu.

Konačno bi blagdan Svih svetih htio da svi, koji se nalaze na putu prema Božjem kraljevstvu, osjete da ne idu sami ovim putem. Oni su povezani u veliku zajednicu svih svetih. Spoznaja o tom velikom zajedništvu može nam dati snagu da idemo svojim putem, dati nam toplinu i sigurnost koja nam tako često, na našem putu, nedostaje.

U svojem eseju „Veliki preokret“ D. Thomas se pita što je “normalno? Tko odlučuje kako ćemo ga definirati? Kako Isusu izgleda “normalno” – i poklapa li se naša vizija normalnosti s njegovom, odnosno s „novo normalnim“ ovoga svijeta?

U Blaženstvima Isus tvrdi da su siromašni, ožalošćeni, krotki, gladni, milosrdni, čista srca, mirni i progonjeni „blagoslovljeni“. Oni su sretnici. Sretnici. Oni čiji su životi usklađeni sa srcem i Božjim karakterom. Oni su ti koji će ući u nebo, iskusiti utjehu, naslijediti zemlju, biti ispunjeni, primiti milost, vidjeti Boga i nazvati se djecom Božjom.

Vjerujemo li mi u ovo?

Problem je, naravno, što Božja “normala” nije normala koju vidim i doživljavam u svijetu oko sebe. Živim u svijetu u kojem najglasniji, najjači, najbogatiji i najprivilegiraniji ljudi iskorištavaju one “manje sretne”. Živim u svijetu u kojem se pohlepa i sebičnost isplate, i te kako isplate, dok krotkost, milosrđe i žalost zarađuju malo više od prezira. Živim u svijetu u kojem je osigurati svoju dobrobit i ugodu moje “pravo” – ostatak stvorenja neka je proklet.

Pitam se je li to razlog zašto nam čitanja tako mudro daju Isusovu propovijed na gori na Dan Svih svetih. Dok se sjećamo i poštujemo one koji su otišli prije nas, slavimo neraskidivu zajednicu između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Utjehu i nadu crpimo iz činjenice da su nebrojeni drugi u prošlim godinama žalili, gladovali, žeđali i tugovali i od svoje borbe išli do punine života u Božjoj prisutnosti.

Drugim riječima, ono što Isus opisuje u svojoj propovijedi jest svijet preokrenut strastvenim uvjerenjem, žestinom i željom. Ekonomija je to blagoslova koja zvuči smiješno onima koji ne žele ići dalje površnog u životu.

Ako ne, što onda? Što trebamo učiniti dalje?

Mislim da ono što Isus govori u ovom Evanđelju jest da moram nešto naučiti o sljedbeništvu koje me moje životne okolnosti ne će naučiti. Nešto konačno moram naučiti o ljepoti, slavi i slobodi kršćanskog života što nikada ne ću shvatiti sve dok Bog ne postane moje sve, moj cilj, moj put, moje polazište i moje krajnje mjesto. Konačno moram ponizno priznati u vezi s ograničenjima moje privilegiranosti. Nešto konačno prepoznati u vezi s radikalnom razlikom između mojih i Božjih prioriteta i obećanja. Konačno moram povesti računa u vezi sa mračnom snagom obilja koje me drži slijepim ispred moje vlastite praznine. Moram pronaći poniznost koja kaže: “Oni ljudi za koje smatram da sam u svakom pogledu superiorniji od njih, pa oni imaju sve kako bi me naučili. Možda je vrijeme da umuknem i obratim svoju pozornost što oni to meni govore.”

U prekrasnom razmišljanju o Isusovu „naglavce“ kraljevstvu, Frederick Buechner piše ovo: – Svijet kaže: „Pazite na svoja posla.“ – a Isus kaže: „Ne postoji vaš posao.“ Svijet kaže: „Slijedite najugodniji put i postići ćete uspjeh.” – a Isus kaže: „Slijedite me i budite razapeti.” Svijet kaže: „Vozite oprezno, život koji spasite može biti vaš vlastiti.” – a Isus kaže: „Tko god bi spasio svoj život, izgubiti će ga i tko god izgubi svoj život zbog mene, naći će ga.« Svijet kaže: »Zakon i red!« – a Isus kaže: »Ljubav!« Svijet kaže: »Uzmi!« – a Isus kaže: »Daj!«

U uvjetima svjetske pameti i razuma, u postulatima „novog normalnog“, Isus je nerazuman, a svatko tko misli da ga može slijediti, a da nije pomalo lud, trudi se boraviti manje pod križem nego u zabludi.

Ovo nije teologija blagostanja. To nije “blagoslov” kao zdravlje, bogatstvo i sreća. Ovo je učenje toliko skupo, toliko trese našom dušom, toliko neprobavljivo da će većina nas učiniti sve da ga preuredimo ili ignoriramo.

Na kraju, bilo kroz mjesece ili kroz godine, život će nam se vratiti u normalu. Pronaći ćemo bolje lijekove i tretmane. Sklonit ćemo maske sa lica. Izići ćemo iz svojih kuća i gradova. Oplakati ćemo mrtve i ozdraviti ćemo.

Ali čak i kada to vrijeme dođe, ostat će izazov i poziv Isusovih blaženstava. Hoće li Božja norma postati naša? Hoćemo li svoje prioritete uskladiti s Božjim srcem? Hoćemo li se u središe svojega života, kao privilegiju i blagoslov staviti ono što je Bogu najvažnije?

„Blaženi… oni će Boga gledati!“

Gospodine, daj nam vjere vjerovati u to.

Karitas župe svete Elizabete Ugarske u suradnji sa Društvom žena Jalžabeta organizirao je po prvi puta prodaju rezanaca za potrebe samoga Karitasa naše župe. Odazvao se veliki broj žena koje su dale na prodaju rezance za juhu. To je po prvi puta ostvarena ovakva akcija za koju su se sjetile same članice udruge. Rasprodano je sve što je pripravljeno, a bilo je i upita za još. Zahvaljujemo organizatoricama kao i kupcima. Sav prikupljeni novac će biti upotrebljen za pomoć siromašnima naše župe. Nadamo se još sličnim akcijama u budućnosti. Ova hvalevrijedna i originalna akcija je dobrodošla u našoj župi.