Župa Jalžabet

Običaj cjelonoćnog ili dugotrajnog zvonjenja crkvenih zvona jedna je od najstarijih i najupečatljivijih pučkih tradicija u hrvatskim krajevima, koja povezuje blagdan Svih svetih (1. studenoga) i Dušni dan (2. studenoga). Iako se blagdan Svih svetih u crkvenom nauku slavi kao dan radosti i pobjede svetaca u nebu, u narodnoj je tradiciji večer tog dana (uočnica Dušnog dana) oduvijek bila posvećena sjećanju na preminule pretke i molitvi za duše u čistilištu.

Vrijeme i trajanje: Zvonjenje tradicionalno započinje 1. studenoga navečer, nakon večernjeg Pozdravljenja (Anđelova pozdravljenja), i neprekidno traje kroz cijelu noć pa sve do jutra, odnosno do svitanja na Dušni dan. Poziv na molitvu i bdjenje: Zvuk zvona u hladnoj jesenskoj noći ima duboku duhovnu simboliku. On povezuje zemaljski i nebeski svijet te podsjeća vjernike na prolaznost života, obvezu molitve za vjerne mrtve i nadu u uskrsnuće. Fizičko, ručno zvonjenje: U prošlosti, prije uvođenja elektrifikacije crkvenih zvona, mladići i odrasli muškarci iz mjesta okupljali bi se u crkvenim tornjevima i ručno povlačili užad. Zvonjava nije smjela stati, pa se konop doslovno prenosio “iz ruke u ruku” kako bi zvuk bio kontinuiran. Zvonjenje za “svoje pokojne”: Svaki bi mještanin ili obitelj u jednom trenutku preuzela uže kako bi odzvonila dio noći i izmolila molitve za točno određene preminule članove svoje obitelji. Učenje vještine i zajedništvo: Za pravilno udaranje zvona bila je potrebna vještina i ritam, što se u narodu nazivalo „treba znati zvoniti“. Budući da su studene noći bile hladne, okupljeni muškarci bi ispred zvonika ili na groblju ložili vatru, družili se i molili dok su čekali svoj red za zvonjenje.

Slavonija i kontinentalna Hrvatska: U sjevernim krajevima i Slavoniji također je postojao običaj da svatko ide ručno zvoniti za svoje pokojnike. Međutim, u mnogim je nizinskim mjestima uvođenjem automatiziranih električnih zvona ovaj ručni običaj s vremenom postao tehnički neizvediv i polako otišao u zaborav, no sjećanje na njega i dalje živi kroz zapise o požeškom i zagorskom kraju.

Iako su se vremena promijenila, tamo gdje se običaj održao, zvuk zvona u tišini noći između Svih svetih i Dušnog dana i dalje predstavlja dirljiv izraz poštovanja prema precima i neprekinute niti obiteljskog zajedništva.

NAŠI MLADI ŽUPLJANI SU ZAJEDNO S NAŠIM ZVONAROM DAVIDOM NASTAVILI TRADICIJU ZVONJENJA ZA POKOJNE.

Foto: David Pačalat.

Polako se pripremamo za blagdan naše zaštitnice. Na plakatu možete vidjeti predviđena događanja.

„PRSTEN SVETE ELIZABETE“: Slikovnica  će biti štampana do blagdana svete Elizabete. Trebamo dobiti

Dozvolu za štampanje na hrvatskom jeziku.-20 eura.

„Šaljive zgode i priče župnika Matije“-Skupio sam 30 priča iz moje svećeničkog života sa šaljivim zgodama. Neke su ispričane skoro posve istinite,a neke su malo izmijenjene. Slikovni prikaz su karikature dotičnih priča učinjene umjetnom inteligencijom. Cijena 10 eura.

Ove godine smo imali  uz mise za pokojne i blagoslove groblja sa odriješenjem. Par misli smo podijelili sa vjernicima glede blagdana svih svetih i Dušnog dana.

SVI SVETI:

Homilija

Danas naša Crkva slavi svoju najveću obiteljsku feštu – svetkovinu Svih svetih. Kada razmišljamo o svecima, naša prva misao često bježi prema velikim povijesnim ličnostima, čudesima ili kipovima u crkvama. Zbog toga nam se svetost ponekad čini dalekom, nedostižnom i rezerviranom samo za odabrane.

No, današnji blagdan razbija tu zabludu. Danas slavimo one ljude čija imena nikada nećemo pročitati u povijesnim knjigama ili crkvenim kalendarima, ali su zlatnim slovima upisana u Božjem srcu. Slavimo majke i očeve koji su se žrtvovali za svoju djecu, radnike koji su pošteno zarađivali svoj kruh, bolesnike koji su s krunicom u ruci strpljivo nosili svoj križ i susjede koji su znali saslušati i pomoći.

Svetost nije u tome da činimo izvanredne i čudesne stvari. Svetost znači činiti obične, svakodnevne stvari s izvanrednom ljubavlju. Kako je to izgledalo u praksi, najbolje nam pokazuje jedan stvaran primjer iz života.

Primjer iz života: Svjetlo kroz prozor

Prije nekoliko godina, u jednom malom hrvatskom mjestu, živjela je baka Mara. Bila je udovica, živjela je sama u skromnoj kućici na kraju ulice i patila od teškog artritisa. Nije imala snage za velike pothvate niti novca za bogate darove. Pa ipak, cijelo je susjedstvo nakon njezine smrti svjedočilo kako je ta žena bila “svetica njihove ulice”.

Baka Mara je imala jednu jednostavnu rutinu. Svake večeri, u točno devet sati, upalila bi malo svjetlo na svom prozoru koji je gledao prema ulici i sjela u naslonjač s krunicom u rukama. Susjedi su znali: to svjetlo znači da Mara moli.

Mladić koji se kasno vraćao s posla i prolazio pored njezine kuće znao je reći: “Kad god bih vidio to svjetlo, osjetio bih mir jer sam znao da ta starica u tom trenutku moli za sve nas koji lutamo noću.” Jedna mlada majka, koja se borila s teškom depresijom, priznala je da bi u najtamnijim noćima pogledala prema Marinu prozoru i osjetila da nije sama na svijetu.

Baka Mara nije držala propovijedi, nije putovala svijetom niti je činila vidljiva čuda. Njezina se svetost sastojala u tome što je bila tu – tiha, neprimjetna, ali postojana u dobru i molitvi. Kada je preminula, na njezinu prozoru više nije bilo svjetla. Tek tada je cijelo susjedstvo shvatilo koliko im nedostaje njezin svetački mir i unutarnja radost kojom je zračila.

Zaključak

Braćo i sestre, ovaj nas primjer uči da nitko od nas nema izgovor. Svetost nije rezervirana za elitu; ona je opći poziv svakome od nas. Isus nam u današnjem evanđelju ne daje teške propise, nego putokaz blaženstava: budite milosrdni, budite mirotvorci, budite čista srca.

Dok danas obilazimo grobove svojih najmilijih, nemojmo gledati u njih s tugom kao u kraj, nego s nadom kao u vrata novog života. Zamolimo Gospodina da nam podari hrabrosti kako bismo i mi, u svojim obiteljima, na svojim radnim mjestima i u svojim školama, upalili ono malo svjetlo dobrote na prozoru svog života.

Amen.

DUŠNI DAN

Stariji čovjek Ivan sjedio je na klupi u parku kada mu je prišao užurbani, stresom pritisnuti mladić. Ivan ga je pozvao da sjedne i tiho mu rekao:

„Prije nekoliko godina pokopao sam svoju suprugu. Na njezinom grobu okupilo se mnoštvo ljudi, donijeli su brdo predivnog cvijeća i držali dirljive govore o tome koliko je bila divna, topla i nesebična.

Dok sam ih slušao, pogodio me strašan teret. Pomislio sam: ‘Ona sada leži ovdje i ne može čuti nijednu od ovih riječi. Ne može pomirisati ovo cvijeće. A ja sam joj u braku tako rijetko govorio koliko je cijenim.’ Shvatio sam da su suze i hvalospjevi na grobu zapravo zakasnili. Oni su utjeha za žive, a ne dar za one koji su otišli.“

Starac je pogledao mladića i zaključio: „Nemoj čekati da netko umre da bi mu donio cvijeće i rekao da ga voliš. Reci to danas, dok te još mogu čuti.“

Mladić je u tišini spremio telefon, zahvalio starcu i otišao kući – s namjerom da odmah zagrli one koje voli.

Ljubav i pažnja vrijede samo ako se daruju na vrijeme. Najljepše riječi i najskuplje cvijeće ne znače ništa onima kojih više nema; pokažite ljudima da vam je stalo dok su još uz vas.

Danas nam je stigla relikvija svete Elizabete iz Beča. Poklon je to nadbiskupa Bečkoga. Koji u certifikatu o autentičnosti piše .

Broj: 4 / 2026 R.

Mi, Josip Grünwidl, po milosti Božjoj i Apostolske Stolice nadbiskup bečki, svima i svakome pojedinačno koji će ove dokumente gledati, svjedočimo i potvrđujemo da smo, na veću slavu Božju i štovanje Njegovih svetaca, prepoznali svetu česticu iz kostiju svete Elizabete Turingijske, udovice, izvađenu iz autentičnih mjesta, te smo je pobožno položili u okruglu metalnu relikvijaru (moćnik), dobro zatvorenu, povezanu svilenim koncem crvene boje i osiguranu našim pečatom.Nju smo dodijelili i predali župi svete Elizabete Turingijske u mjestu Jalžabet, Varaždinske biskupije u Hrvatskoj, s pravom da je zadrže kod sebe, daruju drugima te izlože u bilo kojoj crkvi ili oratoriju javnom štovanju vjernika.

U svjedočanstvo toga, ovo svjedočanstvo (pismo) vlastitom smo rukom potpisali i utvrdili našim pečatom.

U Beču, dana 12. lipnja godine Spasenja 2026.

(Potpis) Josef Grünwidl

Dugo vremena je župnik Matija zauzeto tražio  relikviju posvuda i onda se ipak utvrdilo da veći broj relikvija posjeduje Bečka nadbiskupija. Veoma ljubazno su nam odgovarali na sve upite i evo danas na dan 09.10.2026.g. stigla je i tražene relikvija. Velika je to radost za cijelu našu župu jer nam je dio kosti tijela svete Elizabete u našoj sredini.

Relikviju ćemo unijeti u župnu crkvu na blagdan naše zaštitnice 17.11. u 11,00 sati. Iza svete mise će biti prilika za ljubljenje relikvije(moćnika) svete Elizabete.

Neka nam Sveta Elizabeta bude moćna zaštitnica i pomoćnica u svim našim životnim prilikama.

Tekst:Matija Vonić,župnik