BLAGDAN SVIH SVETIH U ŽUPI 2026.

Ove godine smo imali  uz mise za pokojne i blagoslove groblja sa odriješenjem. Par misli smo podijelili sa vjernicima glede blagdana svih svetih i Dušnog dana.

SVI SVETI:

Homilija

Danas naša Crkva slavi svoju najveću obiteljsku feštu – svetkovinu Svih svetih. Kada razmišljamo o svecima, naša prva misao često bježi prema velikim povijesnim ličnostima, čudesima ili kipovima u crkvama. Zbog toga nam se svetost ponekad čini dalekom, nedostižnom i rezerviranom samo za odabrane.

No, današnji blagdan razbija tu zabludu. Danas slavimo one ljude čija imena nikada nećemo pročitati u povijesnim knjigama ili crkvenim kalendarima, ali su zlatnim slovima upisana u Božjem srcu. Slavimo majke i očeve koji su se žrtvovali za svoju djecu, radnike koji su pošteno zarađivali svoj kruh, bolesnike koji su s krunicom u ruci strpljivo nosili svoj križ i susjede koji su znali saslušati i pomoći.

Svetost nije u tome da činimo izvanredne i čudesne stvari. Svetost znači činiti obične, svakodnevne stvari s izvanrednom ljubavlju. Kako je to izgledalo u praksi, najbolje nam pokazuje jedan stvaran primjer iz života.

Primjer iz života: Svjetlo kroz prozor

Prije nekoliko godina, u jednom malom hrvatskom mjestu, živjela je baka Mara. Bila je udovica, živjela je sama u skromnoj kućici na kraju ulice i patila od teškog artritisa. Nije imala snage za velike pothvate niti novca za bogate darove. Pa ipak, cijelo je susjedstvo nakon njezine smrti svjedočilo kako je ta žena bila “svetica njihove ulice”.

Baka Mara je imala jednu jednostavnu rutinu. Svake večeri, u točno devet sati, upalila bi malo svjetlo na svom prozoru koji je gledao prema ulici i sjela u naslonjač s krunicom u rukama. Susjedi su znali: to svjetlo znači da Mara moli.

Mladić koji se kasno vraćao s posla i prolazio pored njezine kuće znao je reći: “Kad god bih vidio to svjetlo, osjetio bih mir jer sam znao da ta starica u tom trenutku moli za sve nas koji lutamo noću.” Jedna mlada majka, koja se borila s teškom depresijom, priznala je da bi u najtamnijim noćima pogledala prema Marinu prozoru i osjetila da nije sama na svijetu.

Baka Mara nije držala propovijedi, nije putovala svijetom niti je činila vidljiva čuda. Njezina se svetost sastojala u tome što je bila tu – tiha, neprimjetna, ali postojana u dobru i molitvi. Kada je preminula, na njezinu prozoru više nije bilo svjetla. Tek tada je cijelo susjedstvo shvatilo koliko im nedostaje njezin svetački mir i unutarnja radost kojom je zračila.

Zaključak

Braćo i sestre, ovaj nas primjer uči da nitko od nas nema izgovor. Svetost nije rezervirana za elitu; ona je opći poziv svakome od nas. Isus nam u današnjem evanđelju ne daje teške propise, nego putokaz blaženstava: budite milosrdni, budite mirotvorci, budite čista srca.

Dok danas obilazimo grobove svojih najmilijih, nemojmo gledati u njih s tugom kao u kraj, nego s nadom kao u vrata novog života. Zamolimo Gospodina da nam podari hrabrosti kako bismo i mi, u svojim obiteljima, na svojim radnim mjestima i u svojim školama, upalili ono malo svjetlo dobrote na prozoru svog života.

Amen.

DUŠNI DAN

Stariji čovjek Ivan sjedio je na klupi u parku kada mu je prišao užurbani, stresom pritisnuti mladić. Ivan ga je pozvao da sjedne i tiho mu rekao:

„Prije nekoliko godina pokopao sam svoju suprugu. Na njezinom grobu okupilo se mnoštvo ljudi, donijeli su brdo predivnog cvijeća i držali dirljive govore o tome koliko je bila divna, topla i nesebična.

Dok sam ih slušao, pogodio me strašan teret. Pomislio sam: ‘Ona sada leži ovdje i ne može čuti nijednu od ovih riječi. Ne može pomirisati ovo cvijeće. A ja sam joj u braku tako rijetko govorio koliko je cijenim.’ Shvatio sam da su suze i hvalospjevi na grobu zapravo zakasnili. Oni su utjeha za žive, a ne dar za one koji su otišli.“

Starac je pogledao mladića i zaključio: „Nemoj čekati da netko umre da bi mu donio cvijeće i rekao da ga voliš. Reci to danas, dok te još mogu čuti.“

Mladić je u tišini spremio telefon, zahvalio starcu i otišao kući – s namjerom da odmah zagrli one koje voli.

Ljubav i pažnja vrijede samo ako se daruju na vrijeme. Najljepše riječi i najskuplje cvijeće ne znače ništa onima kojih više nema; pokažite ljudima da vam je stalo dok su još uz vas.

VELIKA VIJEST ZA NAŠU ŽUPU

Danas nam je stigla relikvija svete Elizabete iz Beča. Poklon je to nadbiskupa Bečkoga. Koji u certifikatu o autentičnosti piše .

Broj: 4 / 2026 R.

Mi, Josip Grünwidl, po milosti Božjoj i Apostolske Stolice nadbiskup bečki, svima i svakome pojedinačno koji će ove dokumente gledati, svjedočimo i potvrđujemo da smo, na veću slavu Božju i štovanje Njegovih svetaca, prepoznali svetu česticu iz kostiju svete Elizabete Turingijske, udovice, izvađenu iz autentičnih mjesta, te smo je pobožno položili u okruglu metalnu relikvijaru (moćnik), dobro zatvorenu, povezanu svilenim koncem crvene boje i osiguranu našim pečatom.Nju smo dodijelili i predali župi svete Elizabete Turingijske u mjestu Jalžabet, Varaždinske biskupije u Hrvatskoj, s pravom da je zadrže kod sebe, daruju drugima te izlože u bilo kojoj crkvi ili oratoriju javnom štovanju vjernika.

U svjedočanstvo toga, ovo svjedočanstvo (pismo) vlastitom smo rukom potpisali i utvrdili našim pečatom.

U Beču, dana 12. lipnja godine Spasenja 2026.

(Potpis) Josef Grünwidl

Dugo vremena je župnik Matija zauzeto tražio  relikviju posvuda i onda se ipak utvrdilo da veći broj relikvija posjeduje Bečka nadbiskupija. Veoma ljubazno su nam odgovarali na sve upite i evo danas na dan 09.10.2026.g. stigla je i tražene relikvija. Velika je to radost za cijelu našu župu jer nam je dio kosti tijela svete Elizabete u našoj sredini.

Relikviju ćemo unijeti u župnu crkvu na blagdan naše zaštitnice 17.11. u 11,00 sati. Iza svete mise će biti prilika za ljubljenje relikvije(moćnika) svete Elizabete.

Neka nam Sveta Elizabeta bude moćna zaštitnica i pomoćnica u svim našim životnim prilikama.

Tekst:Matija Vonić,župnik

 

GENERALNO ČIŠĆENJE KAPELE U KELEMENU I OKOLIŠA

Ponovno su žene Kelemena sudjelovale u čišćenju same kapele i okoliša. Generalno je napravljena inventura u kapelici i odstranjeno smeće, a predmeti i stvari koje su neupotrebljive spaljene su. Župnik je nadgledao i određivao što je za baciti, a što treba sačuvati. Panjevi lipa su očišćeni i krhotine su spaljene na vatri iza kapele. Čekamo da se i šuta i smeće koje su napravili majstori odveze na prikladno odlagalište. Još jednom zahvala ženama za brigu oko uređenja same kapele i okoliša.

REALNE ŽIVOTNE PRIČE IZ NEKIH DALEKIH I BLISKIH SREDINA.

REALNA PRIČA SA KOBNIM ZAVRŠETKOM

Bilo je to jedno od onih dugih, sparnih ljetnih večeri kada se činilo da je cijeli svijet stvoren samo za zabavu. Luka je imao dvadeset i četiri godine, energiju koja je prštala na sve strane i osjećaj da je besmrtan. Za njega je život bio samo niz trenutaka koje treba maksimalno iskoristiti, bez razmišljanja o sutra.

Sve je počelo u „Staroj krčmi“, kultnom mjestu na kraju grada gdje se točilo jeftino pivo, a zrak je bio gust od dima, glasne rock glazbe i smijeha. Luka je bio u središtu pozornosti. Slavio je, zapravo, bilo što – petak, plaću, novi motor koji je parkirao tik ispred ulaza. Sjajni, crni sportski Kawasaki bio je njegov ponos, stroj napravljen za brzinu.

„Daj još jednu rundu za ekipu!“ vikao je Luka, dok su se čaše sudarale. Prijatelji su ga tapšali po ramenima, djevojke su se smijale njegovim šalama. Alkohol je tekao u potocima, a s njim je rastao i Lukin osjećaj nepobjedivosti. Svijet je bio njegov.

Oko ponoći, atmosfera je dosegla usijanje. Netko je spomenuo staru cestu kroz šumu, punu oštrih zavoja, poznatu kao lokalni test hrabrosti.
„Kladim se da nitko ne smije proći onaj dupli zavoj s više od stotinu na sat,“ dobacio je netko kroz smijeh.

Luka, s mutnim sjajem u očima od previše popijenog pića, glasno je lupio čašom o stol. „Gledajte i učite,“ rekao je, izvlačeći ključeve iz džepa.

Prijatelji, i sami pijani, u početku su navijali. Samo ga je Maja, djevojka koja mu se potajno sviđala, uhvatila za rukav: „Luka, nemoj. Popio si previše. Ostavi motor ovdje, idemo pješke.“
Ali u Lukinoj glavi nije bilo mjesta za razum. Opijen alkoholom i adrenalinom, samo je odmahnuo rukom: „Mala, ne brini. Ja i ovaj motor smo jedno.“

Izletio je iz krčme, sjeo na Kawasaki i upalio motor. Zvuk moćnog agregata razrezao je noćnu tišinu. Bez kacige, s vjetrom u kosi koji je već mirisao na opasnost, krenuo je u ludu vožnju.

Cesta je bila mračna, osvijetljena samo snažnim snopom njegova fara. Brzinomjer se penjao: 80… 110… 140 kilometara na sat. Drveće pored ceste pretvorilo se u mutne, mračne kulise. Luka je osjećao nevjerojatan nalet snage. Smijao se na sav glas, prkoseći noći, prkoseći gravitaciji. Bila je to čista, Divlja sloboda.

A onda je stigao sudbonosni, dvostruki zavoj.

U djeliću sekunde, alkohol je uzeo svoj danak. Lukina reakcija kasnila je samo pola sekunde. Kada je nagnuo motor, guma je zahvatila malo šljunka na rubu ceste. Kawasaki je izgubio grip, zaplesao pod njim i postao neukrotiva zvijer.

Nesreća na motoru dogodila se u sablasnoj tišini koja je uslijedila nakon škripe metala i krika. Motor je silovito udario u zaštitnu ogradu, katapultirajući Luku visoko u zrak, ravno među stabla.

Sve je stalo. Motor je ležao nekoliko metara dalje, s kotačem koji se još uvijek divlje vrtio u prazno, dok je benzin polako curio u suhu travu.

Luka je ležao u jarku, nepomičan. Pogled mu je bio uperen u zvjezdano nebo iznad krošnji. Više nije osjećao bol, samo neizmjernu, olovnu težinu. Čuo je daleki zvuk sirene hitne pomoći koju je netko iz krčme pozvao, ali znao je da je prekasno.

Dok se tama sklapala nad njim, kroz glavu mu je prošla samo jedna, zastrašujuće jasna misao. Sjetio se majke koja ga čeka kod kuće, sjetio se planova za fakultet koji je trebao upisati na jesen, sjetio se svega što je mogao postati.

Sve te buduće godine, svi neproživljeni trenuci, neostvarene ljubavi i obiteljski ručkovi – sve je to nestalo u jednoj sekundi gluposti. Njegov je život, pun potencijala i mladosti, bio uludo izgubljen zbog jednog hvalisanja u krčmi i nekoliko sekundi lažne hrabrosti.

Kad je hitna pomoć konačno stigla, plava rotacijska svjetla obasjala su slomljeni Kawasaki i tiho, mlado tijelo u travi. Zabava je bila gotova, a cijena je bila najskuplja moguća.

Uređenje okoliša kapele u Kelemenu

Vrijedne žene Kelemena su se primile posla i  očistile te pokosile okoliš naše kapele u Kelemenu. Zaista  treba pohvaliti ove vrijedne žene koje žele da se i kapela i okoliš održavaju na ponos svima. Panjevi od starih lipa su skoro sprhli pa ih je trebalo  fizički ukloniti. Zamolili smo  neke udruge koje mogu spaliti te panjeve,ali su se ispričali, te su se vrijedne žene primile  posla i malo pomalo fizički sjekirama odvajale trule dijelove lipe. Veoma lijepa i vrijedna kapela u Kelemenu je zaslužila da ju svi uzdržavamo u lijepom stanju.

Obavijestili smo i izvođača radova da ostatke žbuke koja je iza kapelice odveze na deponij.

Tekst i slike. Matija Vonić,župnik

© 2026 Župa Jalžabet