Župa sv. Elizabete Ugarske, Jalžabet
Djeca našeg vrtića “Potočić” su uredili pješčenjak kraj naše crkve. Prikazana je ruža u pijesku. Ruža nas podsjeća na čudo svete Elizabete kada je u zimsko jutro nosila kruh siromasima i kako ju je susreo njen muž koji je tražio da otvori pregaču. Sva u strahu je otvorila pregaču a u njoj su bile ruže. Ruža je simbol svete Elizabete. Zahvaljujemo djeci iz vrtića koji su se sa svojim tetama potrudili načiniti ovo umjetničko djelo. Svima koji budu prolazili neka im ne bude teško malo pogledati.
Danas je započeto istraživanje podzemlja oko kapele u Kelemenu. Stručna firma iz Berlina radi istraživanje . Prema riječima još nepotpunog istraživanja rečeno mi je da se vjerovatno radi o prijašnjoj crkvi iz srednjeg vijeka. Pričekati ćemo završetak ovoga istraživanja.
Za otkrivanje podzemnih građevina (bunkera, tunela, podruma, temelja ili arheoloških struktura) primarno se koristi georadar (GPR – Ground Penetrating Radar). Za razliku od običnih detektora metala koji reagiraju samo na feromagnetne materijale, georadar identificira anomalije u tlu – odnosno promjene u gustoći i sastavu materijala, što mu omogućuje da “vidi” prazne prostore, betonske i kamene zidove.
Ovi uređaji snimaju tlo emitiranjem elektromagnetskih valova. Kada val naiđe na granicu između dva različita materijala (npr. zemlja i betonski krov bunkera, ili zemlja i zrak unutar tunela), dio vala se reflektira natrag.
Običaj cjelonoćnog ili dugotrajnog zvonjenja crkvenih zvona jedna je od najstarijih i najupečatljivijih pučkih tradicija u hrvatskim krajevima, koja povezuje blagdan Svih svetih (1. studenoga) i Dušni dan (2. studenoga). Iako se blagdan Svih svetih u crkvenom nauku slavi kao dan radosti i pobjede svetaca u nebu, u narodnoj je tradiciji večer tog dana (uočnica Dušnog dana) oduvijek bila posvećena sjećanju na preminule pretke i molitvi za duše u čistilištu.
Vrijeme i trajanje: Zvonjenje tradicionalno započinje 1. studenoga navečer, nakon večernjeg Pozdravljenja (Anđelova pozdravljenja), i neprekidno traje kroz cijelu noć pa sve do jutra, odnosno do svitanja na Dušni dan. Poziv na molitvu i bdjenje: Zvuk zvona u hladnoj jesenskoj noći ima duboku duhovnu simboliku. On povezuje zemaljski i nebeski svijet te podsjeća vjernike na prolaznost života, obvezu molitve za vjerne mrtve i nadu u uskrsnuće. Fizičko, ručno zvonjenje: U prošlosti, prije uvođenja elektrifikacije crkvenih zvona, mladići i odrasli muškarci iz mjesta okupljali bi se u crkvenim tornjevima i ručno povlačili užad. Zvonjava nije smjela stati, pa se konop doslovno prenosio “iz ruke u ruku” kako bi zvuk bio kontinuiran. Zvonjenje za “svoje pokojne”: Svaki bi mještanin ili obitelj u jednom trenutku preuzela uže kako bi odzvonila dio noći i izmolila molitve za točno određene preminule članove svoje obitelji. Učenje vještine i zajedništvo: Za pravilno udaranje zvona bila je potrebna vještina i ritam, što se u narodu nazivalo „treba znati zvoniti“. Budući da su studene noći bile hladne, okupljeni muškarci bi ispred zvonika ili na groblju ložili vatru, družili se i molili dok su čekali svoj red za zvonjenje.
Slavonija i kontinentalna Hrvatska: U sjevernim krajevima i Slavoniji također je postojao običaj da svatko ide ručno zvoniti za svoje pokojnike. Međutim, u mnogim je nizinskim mjestima uvođenjem automatiziranih električnih zvona ovaj ručni običaj s vremenom postao tehnički neizvediv i polako otišao u zaborav, no sjećanje na njega i dalje živi kroz zapise o požeškom i zagorskom kraju.
Iako su se vremena promijenila, tamo gdje se običaj održao, zvuk zvona u tišini noći između Svih svetih i Dušnog dana i dalje predstavlja dirljiv izraz poštovanja prema precima i neprekinute niti obiteljskog zajedništva.
NAŠI MLADI ŽUPLJANI SU ZAJEDNO S NAŠIM ZVONAROM DAVIDOM NASTAVILI TRADICIJU ZVONJENJA ZA POKOJNE.
Foto: David Pačalat.
Polako se pripremamo za blagdan naše zaštitnice. Na plakatu možete vidjeti predviđena događanja.
„PRSTEN SVETE ELIZABETE“: Slikovnica će biti štampana do blagdana svete Elizabete. Trebamo dobiti
Dozvolu za štampanje na hrvatskom jeziku. Cijena će biti -20 eura.
„Šaljive zgode i priče župnika Matije“-Skupio sam 30 priča iz mojeg svećeničkog života sa šaljivim zgodama. Neke su ispričane skoro posve istinite, a neke su malo izmijenjene. Slikovni prikaz su karikature dotičnih priča učinjene umjetnom inteligencijom. Cijena 10 eura.
Legenda o svetom Hubertu, strastvenom lovcu koji je na Veliki petak u ardenskoj šumi ugledao jelena s blistavim križem među rogovima i doživio obraćenje, već stoljećima predstavlja moralni zakon i etiku lova. Iako je izvorna priča smještena u 7. stoljeće, njezine temeljne poruke o zaštiti prirode, poštovanju divljači i pronalasku unutarnjeg mira snažno odjekuju i danas.
Evo suvremene priče koja oživljava duh svetog Huberta u modernom lovačkom svijetu:
Suvremena priča: Križ u magli ardenske šume
Marko je bio uspješan poslovni čovjek iz velikog grada i strastveni lovac. Za njega je lov dugo bio samo bijeg od svakodnevnog stresa, ali i dokazivanje. U lovačkom društvu bio je cijenjen po svojoj preciznosti, no s vremenom se u njegov pristup uvukla neka hladna ambicija. Brojao je trofeje, natjecao se tko će imati bolju opremu i rijetko je zastajao kako bi uistinu doživio šumu. Lov je za njega postao potraga za plijenom, a ne susret s prirodom.
Bilo je to u kasnu jesen, upravo oko blagdana Svetog Huberta. Marko je sjedio na visokoj čeki dok se gusta, hladna magla polako spuštala među stabla. Sve je utihnulo. U rukama je držao najmoderniju karabinsku pušku s vrhunskom optikom, čekajući kapitalnog jelena kojeg su lokalni lovci viđali tjednima.
Nakon sati čekanja, magla se na trenutak razmaknula. Na čistinu je ponosno iskoračio veličanstveni jelen, vitorogi kralj šume. Bio je savršen, točno onakav kakvog je Marko zamišljao na zidu svoje lovačke sobe. Marko je podigao pušku, naslonio kundak na rame i naciljao. Prst mu je bio na okidaču. Srce mu je snažno lupalo.
U tom ključnom sekundu, kroz guste grane i maglu, točno iza jelena, probila se jedna jedina, oštra zraka zalazećeg sunca. Svjetlost se prelomila kroz vlažan zrak i rogovlje divljači, stvarajući u Markovoj optici savršen, blistavi križ od svjetla koji je obasjao čitavu siluetu životinje.
Marko se trznuo. Kroz glavu mu je prošla drevna lovačka predaja o svetom Hubertu i poruci koju je svetac primio: Lov ne smije biti samo uzimanje života radi zabave ili ponosa, već očuvanje i poštovanje stvorenoga.
Jelen je stajao mirno, gledajući ravno u smjeru čeke, kao da je svjestan trenutka. Marko je polako spustio prst s okidača. Zakočio je pušku, duboko udahnuo hladan šumski zrak i jednostavno promatrao životinju u njezinoj punoj ljepoti i slobodi. Osjetio je mir kakav godinama nije osjetio u užurbanom gradskom životu – mir koji nije donio hitac, već odluka da poštedi život.
Kada je jelen nakon nekoliko trenutaka nestao u gustišu, Marko je sišao s čeke. Te večeri, na druženju u lovačkom domu, nije pričao o propuštenoj prilici s gorčinom. Naprotiv, među kolegama lovcima podijelio je priču o “svom” Hubertovom jelenu.
Od tog dana Marko je postao drugačiji lovac. Umjesto pukog lova na trofeje, posvetio se lovačkoj etici, uređenju hranilišta za divljač, zaštiti šume od krivolova i prenošenju moralnog zakona svetog Huberta na mlade generacije lovaca. Shvatio je da pravi lovac ne vlada prirodom, nego je njezin čuvar.