Župa Jalžabet

Sveti Ćiril (grč.: Κύριλλος ; 826./827. – 14. veljače 869.) i Sveti Metod (grčki: Μεθόδιος ; 815. – 6. travnja 885.), kršćanski misionari i sveci.

Braća Ćiril (pravo ime Konstantin, ime Ćiril uzeo je nakon zaređenja) i Metod, obojica su rođena u Solunu. Poznati su i kao Solunska braća, Sveta braća i slavenski apostoli. Njihov otac Lav bio je visoki bizantski vojni zapovjednik (drungar).  Najraniju mladost proveli su u Solunu koji je u to vrijeme bio posve okružen Slavenima.

Ćiril je sastavio prvo slavensko pismo  i na jezik makedonskih Slavena iz okolice Soluna (koji su od djetinjstva dobro znali) preveli su najnužnije crkvene knjige. Na taj su način stvorili prvi slavenski književni jezik i postavili temelje slavenskoj književnosti.

Oba brata se u pravoslavnoj crkvi poštuju kao sveci sa nazivom “jednaki apostolima”. Godine 1880. papa Lav XIII ih je uveo u svoj blagdanski kalendar Rimokatoličke crkve.

Papa Ivan Pavao II. proglasio je Ćirila i Metoda 1980. suzaštitnicima Europe, zajedno sa svetim Benediktom.

 

Sveti Klement Ohridski – učenik svetih Ćirila i Metoda

Sveti Klement Ohridski bio je srednjovjekovni teolog, porijeklom najvjerojatnije iz jugozapadne Makedonije. On je bio učenik poznatih osnivača slavenske pismenosti apostola svetog Ćirila i Metoda

Sveti Naum Ohridski – ugledni učenik svetog Ćirila i Metoda

830. rođen je sveti Naum Ohridski, kršćanski svetac poznatiji pod nadimkom Sveti Naum Ohridski Čudotvorac. On je bio učenik svetih Ćirila i Metoda, te suradnik Svetog Klementa Ohridskog (zaštitnika Bugarske i Makedonije), a slavi se kao svetac i u pravoslavnoj i u katoličkoj crkvi.

Zajedno sa svetim Klementom, sveti Naum Ohridski utemeljitelj je slavenske pismenosti i kulture u Makedoniji, Bugarskoj te među susjednim Slavenima.

GLAGOLJICA ?

Porijeklo glagoljice seže u daleku prošlost. Znakove identične glagoljskim nalazimo na spomenicima iz trećeg tisućljeća prije Krista. Iako čak osmorica papa ističu sv. Jeronima kao njezinog izumitelja, on je tek usavršio pismo koje su stoljećima pomalo razvijale – ilirske žene.

Preteče glagoljskih slova prepoznajemo u nakitu i na keramici Liburna, Histra, Delmata, Japoda i drugih ilirskih plemena na prostoru između Jadranskog i Crnog mora.

Sveta braća Ćiril i Metoda nisu stvorila Glagoljicu jer je ona davno prije njih bila u upotrebi. Autor Tomislav Beronić.

Na blagdan svetog Petra i Pavla u Leštakovcu smo blagoslovili obnovljenu kapelu Majke Božje Lurdske. Donatori žele ostati anonimni ali ovim putem im zahvaljujemo od srca. Kapela je obnovljena poštivajući propise i sve ostalo što nalaže struka. Još jednom izražavamo zahvalnost svim donatorima i majstorima. HVALA

 

PRESVETO TROJSTVO PRI POKLONCU U KELEMENU

Ovo nedjeljni blagdan Presvetog Trojstva mnogim ljudima nije baš previše razumljiv. Ako se čovjek želi educirati onda postoji literatura čiji su autori vrhunska imena … njemački teolog nade Jurgen Moltmann, evangelist, Južnoafrički biskup Desmond Tutu, Atanasius Aleksandrijski, Tertulian … međutim tražeći nešto što bi meni laiku olakšalo pripremu za ovaj tekst naiđoh na – Simpsone.

Nemojte se samo odmah početi zgražati. Za one koji možda ništa ne znaju o Simpsonovima, riječ je o američkoj animiranoj seriji, o jednoj satiričkoj parodiji života američke srednje klase, ukratko riječ je o obitelji koju čine otac Homer, majka Marge, sin Bart, kćerka Lisa i djevojčica-beba Maggie. Mjesto radnje je Springfield, SAD.

Istina je da Simpsonovi nikada eksplicitno ne raspravljaju o Presvetom Trojstvu ali u jednoj epizodi Bart sudjeluje na jednom turniru mini golfa a njegova ga sestra Lisa podučava istočnjačkim filozofijama i borilačkim vještinama kako bi mu pomogla pobijediti.

Lisa pita Barta: „Koji je to zvuk kada jedna ruka plješće?“

„Ne’š ti!“, kaže joj Bart i počne presavijati prste svoje desne ruke ne bi li s njima udario po dlanu te iste ruke.

„Ne, ne Bart.“ govori mu Lisa „To ti je 3,000 godina stara zagonetka koja nema odgovora. Ona bi trebala samo pročistiti tvoj um od misli koje te ometaju u postizanju uspjeha.“

Ali Bart je uporan. „Kažeš nema odgovora na tu zagonetku? Lisa… slušaj… slušaj ovo…“, uporno je Bart pokušavao prstima proizvesti zvuk pljeska na dlanu te iste ruke.

Bart je, rekli bi mi u Splitu, očito „promašio cjelu loptu“. On se jadnik svim silama trudi doći do nekakvog zgodnog rješenja, do odgovora koji bi imao smisla i koji rješava zagonetku i to na način da se čovjek više ne mora s njom zezati i razbijati glavu.

Puno ljudi pokušava učiniti isto kada je riječ o Presvetom Trojstvu. Neki će vam sve to maksimalno pojednostavniti, pa će vam reći „A to ti je ka’ voda… znaš H2O… imaš led… imaš vodu i… imaš paru. Bog ti je kao sva ta supstanca, kao H2O ali ga možeš susresti u različitim „stanjima“ i kao Oca i kao Sina i kao Duha Svetoga.“

Ima smisla, lako se shvaća, ali radi ovakvih postavki, odnosno teza ili tumačenja, upadamo u modalizam ili sebelijanizam koji tvrdi da postoji samo jedna božanska osoba, pa su Otac, Sin i Duh Sveti ista osoba samo s različitim službama, a ne tri osobe koje su jedno u božanstvu. Dakle to je kratko i jasno rečeno – hereza.

Presveto Trojstvo nije jedna božanska osoba koju nalazimo u tri forme nego je jedno Biće i tri različite osobe.

Svaki pokušaj koji misli doktrinu Presvetog Trojstva učiniti lako razumljivom u konačnici završi s neuspjehom, dakle postane hereza.

Zašto neki tako žarko žele sve simplificirati, odnosno zašto neki podlegnu impulsu pojednostavljenja?

Bog nam nije dao riječi kako bismo završili razgovor, nego je poslao Riječ koja je tijelom postala i prebivala među nama … a to je živi paradoks snage u slabosti, u snazi bezuvjetnog sebedarja, kako bi se osnažilo drugoga, u smrti na križu i uskrsnuću.

Presveto Trojstvo nije problem kojeg trebamo riješiti, nije zagonetka koju trebamo odgonetnuti, nego je Presveto Trojstvo ljubav koju trebamo živjeti.

SVETI FLORIJAN 2025.Kelemen
Vatra i mir. Ne idu zajedno. Dapače.
Vatra potiče, čak i u svojim najbezopasnijim i najkorisnijim pojavnostima, izuzetno snažne emocije. Unosi nemir u naša srca. U najmanju ruku ne ostavlja nas ravnodušnima.
Na prvo spominjanje vatre, ovih vrelih dana, prva asocijacija su ljetni požari. Čovjek se odmah uznemiri, jer rane kornatske tragedije još su uvijek otvorene. Strah od vatre u nama stvara nevjerojatan nemir, a da ne govorimo koliko nas uznemire oni koji požare podmeću ili iz nemara i neodgovornosti ih uzrokuju.
Druga asocijacija svakako je puno ljepša, a to je ljubav. Vrela. Vruća. Vatrena. Opet smo nemirni, jer koga to ljubav mirnim ostavlja? Na ljubavnoj vatri tolike se veze desetljećima griju i opstaju ali neke su se na njoj i opekle pa i izgorjele.
Od vatrozida na našem računalu, preko kultnih „Vatrenih kočija“, do mita o Prometeju, pa sve do vatre na roštilju, teško da može čovjek osjetiti nekakav mir. Previše je tu uzbuđenja, emocija, strasti da bi mir vladao čovjekovim bićem i da bi ga mogli povezati s vatrom.
Ipak postoji vatra koja donosi mir.
Mir koji je rezultat vatre.
Riječi Isusove iz ovonedjeljnog čitanja Evanđelja po Luki 12, 49-53) nevjerojatno su dramatične.
Tvrde. Teške. Vatrene.
„Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!“
“Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje.“
A mi smo mislili da Isus sa sobom donosi mir?
A on nam sada kategorički tvrdi da o miru nema ni govora?
Pa gdje se je izgubio onaj nama tako dragi Isus? Tako pristojan i tako tih? Isus koji nikada ne podiže glas? Isus koji je tolerantan prema svima oko sebe? Isus koji okreće i drugi obraz? Isus koji s blagim osmjehom na licu izgovara samo jedno: „Mir! Mir s vama!“?
Koji je sada ovo Isus koji ne samo što govori o nemiru i ognju nego čak i žali što već odavno nije sve spaljeno? I taj razdor kojeg spominje, pa on je uperen izravno na nikog drugog nego na – obitelj?
Mi smo ljudi stvorenja koja pod utjecajem aktualne kulture stvaramo određene klišeje za određene stvari. Tako kada je i pitanje mira na dnevnom redu onda mi držimo da je mir kada ne puše, kada ne grmi, kada je bonaca na moru, kada se čuje blagi cvrkut ptica i kada eventualno puše neki blagi povjetarac. Za nas je pojam mira imati puno novaca kako ne bi trebali ni o čemu razbijati glavu.
Božji oganj nije tiho zadovoljstvo i materijalna sigurnost, nije dobro zdravlje i društveni ugled. Božji mir nastaje, rađa se iz borbe, iz teškoća, iz boli i patnje. Božji mir je naša cjelovitost, a to znači biti u miru sa svojim Bogom. Znači biti u suglasju s Božjom voljom. Isus nas podsjeća da oganj kojeg on donosi sa sobom donosi i mir.
Isus nas podsjeća da moramo prepustiti se toj njegovoj vatri kako bi u nama konačno izgorjelo sve ono staro, sve ono loše, sve ono što nas je udaljilo od Boga.
I baš kao što iza velikih šumskih požara, na opožarenom zemljištu, niče nova, mlada šuma ili marljive ruke podignu vinograd, tako i u nama kada spalimo Božjom vatrom sve zlo u sebi, rađa se ono novo.
Rađa se Kraljevstvo Božje.
Evanđelje je vatra koja mijenja stvari. Mijenja naše živote.
Mi smo materijalno relativno bogata generacija ali smo duhovno apsolutna sirotinja. Novac nam je postao sve. Njemu se klanjamo i njega obožavamo.
Mi živimo u neprestanom strahu, mi smo nemirni, iako smo kao civilizacija nevjerojatno uznapredovali u znanosti, medicini, tehnologiji, komunikaciji.
Mira nema u nama.
Zašto?
Zato jer je naša srca prekrio korov sebeljublja i ravnodušnosti, zato jer je naša srca okovao led sebičnosti i oholosti. Nama očajnički treba vrelina Božjeg ognja koja će spaliti korov i otopiti led na našem srcu kako bi u njega konačno mogao ući Božji mir.
Kršćanstvo je jedino moguće u srcu koje gori plamenom ljubavi za Boga i bližnjega.
Kao zaštitnik vatrogasaca Sveti Florijan prihvaća se tek početkom XIX. stoljeća, tj. u vrijeme kad počinje organizirano vatrogastvo i kad se počinju ustrojavati dobrovoljna vatrogasna društva. Svetog Florijana, kao svog zaštitnika prihvatili su vatrogasci Europe (Austrije, Mađarske, Njemačke, Hrvatske i dr.), vjerojatno stoga jer su smatrali da je bio rimski časnik u nekoj rimskoj legiji koja je imala zadaću gasiti požara i spašavati imovinu, što se poput vatrogasaca zalagao za svoje bližnje, nije zatajio kršćansku vjeru, hrabro je umro i nije se odrekao Isusa Krista.