Župa Jalžabet

Popis Prvopričesnika župe Jalžabet 02.06.2024.

1. NIKOLINA RUŠEC
2. ALEX BOGDAN
3. ELA ČIKOR KEGLEVIĆ
4. NIKOLINA MODRIĆ
5. IVAN CAR
6. SEBASTIJAN KUČINA
7. ELLA ŠKVORC
8. LOVRO NOVAK
9. ANDREAS LEBINAC
10. DARIA MAGIĆ
11. ZARA KOREN
12. NIKO TALAN
13. FRANKA DENŽIĆ
14. IZABEL MLINARIĆ
15. DANIJEL ŠUMAR
16. LEO PREMEC
17. BORNA GLUHAK
18. MARTA SLAVIN
19. VINKO VUHINEC
20. MARTIN SEKAČIĆ
21. IGOR HIŽAK
22. SARAH HORVAT

Iz propovjedi:

Uvod

Draga djeco, dragi roditelji i kumovi, braćo i sestre! Uvijek se radujemo kad vidimo plodove svoga rada. Ova su djeca krštena u vrijeme kada toga nisu bili svjesni. Djelovanjem duha Svetoga i ljubavlju svojih roditelja, kumova, vjeroučitelja i drugih dragih ljudi ova djeca već svjesno idu za Kristom. Radujemo se njihovoj prvoj pričesti. Danas će oni zajedno sa svojim roditeljima i kumovima prvi puta svjesno ispovjediti svoju vjeru. Zamolit ćemo Gospodina da nas učini dostojnima ovog slavlja.

Homilija

Monah koji je znao odgovore na najteža pitanja na svijetu:

Neki čovjek dođe monahu i kaže mu: “Kako mogu vjerovati da od običnog kruha i vina postaju Isusovo tijelo, dakle tijelo i krv?”

Monah mu odgovori: “Ako već tvoje tijelo, koje se hrani kruhom i vinom to vino pretvara u meso i krv, zašto to isto što je tebi moguće ne bi bilo moguće i Bogu, koji je kao tvoj Spasitelj zasigurno moćniji od tvoga tijela?”

“No dobro”, reče čovjek, “a kako može u tako malenoj hostiji biti prisutan čitavi Isus Krist?”

Monah mu odgovori: “Krajolik koji je pred tobom, vidiš li?” “Vidim”, potvrdi čovjek.

“Eto”, nastavi monah, “i rijeka, i dolina, i brdo i stabla pred tobom, sve je to tako veliko, a tvoje oko je maleno. Pa ipak sve to stane u tvoje maleno oko.”

“Još jedno bih volio znati: Kako može jedan isti Krist u isto vrijeme biti prisutan u stotinama i tisućama hostija ovdje i širom svijeta?”

Monah uze zrcalo i dade čovjeku da se ogleda: “Koliko osoba vidiš?” upita. “Samo jednu, sebe!” odgovori čovjek. Tada monah pusti ogledalo na pod i ono se razbi u desetke i stotine komadića. Zatim reče čovjeku: “Pogledaj dolje, koliko sada likova vidiš?”

“Doista, vidim na desetke i stotine likova”, odgovori čovjek.

I ništa više nije pitao.

Godinu dana prije svoje smrti Isus Krist je držao vrlo znamenit govor. Najbolje bi bilo da vi, otvorili sv. pismo i nađete evanđelje po Ivanu, šesto poglavlje. U tom važnom govoru Isus obećava Židovima pričest koju će on njima poslije dati. Isus kaže: “Ovo je kruh koji je sišao s neba”, i pokazuje na sebe; “kruh koji ću ja dati svijetu, to je za život svijeta ” (usp. Iv 6,50-51). Vidite, Isus je htio da svoje tijelo nama pruži u obliku kruha, ne u obliku nekakve rijetke skupoc­jene hrane. U obliku onoga što jedemo svaki dan, u obliku kruha. Zar iz toga ne smijemo zaključiti da je Krist želio da, kao što svaki dan jedemo kruh, tako svaki dan jedemo i njegovo tijelo. On dalje u istom govoru kaže: “Oci naši, kad su prolazili iz Egipta kroz pustinju u obećanu zemlju, jeli su manu” (usp. Iv 6,31) U pustinji nije bilo žita, nije bilo kruha. Onda su Židovi molili Boga i Bog im je 40 god­ina svaki dan davao manu. To je bijelo zrnje koje se moglo jesti. Isus kaže: “Nije vama Bog u pustinji dao pravu manu. Ovo je prava mana” (usp. Iv 6, 32-33). A i manu su jeli svaki dan. Dakle, čini se da je Isusova želja da jedemo i pričest svaki dan.

Onda je došla Zadnja večera, uoči smrti, onoga sudbonosnog četvrtka uvečer. Već ste toliko puta čuli kako je tekla Zadnja večera i nije potrebno da vam ponovno to izlažem. Za večerom Isus uzima kruh i kaže: “Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo.” Onda uzme čašu vina i kaže: “Pijte iz ovoga svi, ovo je moja krv. Ovo činite meni na spomen.” Pazite, to je prva misa. Kad je Isus slavio sv. misu, od mise ništa drugo nije opstojalo nego ta večera. Misa ima oblik večere i misa jest Gospodnja večera. I sad zamislite, vi ste pozvani na Gospodnju večeru. Ima li smisla da dođeš na Gospodnju večeru i fino gledaš, a ništa ne jedeš? Ako si pozvan na večeru, onda treba jesti. To je jasno. To znači ono “uzmite i jedite”. Ti na tu riječ ne možeš kazati: “Hvala Isuse, ja osjećam da nisam dostojan.” To je Isusov odgovor.

A što kaže crkva? – Najprije bih vam prikazao neke obrede iz najstarije misne liturgije iz prvih stoljeća kršćanstva. Ti najstariji obredi sačuvani su do danas u istočnoj, pravoslavnoj i grkokatoličkoj Crkvi. Prije pričesti izlazi đakon pred narod pa kaže: “Sveto svetima.” To znači: samo tko je svet, bez teškog grijeha taj smije primi­ti svetinju, pričest. Onda izlazi svećenik pa kaže: “Sa strahom Božjim i vjerom pristupite na pričest!” I znate kako to žalosno izgleda kad još danas svećenik u liturgiji narodu kaže: “Sa strahom Božjim i vjerom pristupite na pričest”, a nitko ne pristupa! Čemu onda služi taj obred? Prva Crkva je shvaćala: kod svake mise se treba pričestiti. I zato je taj obred ušao u Crkvu, jer su se zaista pričešćivali kod svake mise i to ne samo neki nego gotovo svi.

A onda imate i papina pisma. Tu ne bih našao kraja, kad bih vam sve nabrojio. Papa Leon XIII. oko 1880. godine piše jedno pismo i kaže: “Dokinite te neosnovane strahove, uklonite predrasude. Na pričest treba ići kod svake svete mise.” A to još nije ništa prema onome što je papa Pio X. rekao par godina kasnije, kad je u jednoj svojoj enciklici pozvao svijet da djeca rano prime pričest, da se vjernici svaki dan pričešćuju, a ne samo koji put. I ne treba svaki put sv. ispovijed za svaku sv. pričest. Zamislite, jedne godine, kad su njemački katolici htjeli da papa njemačkoj djeci dadne prvu pričest, (papa je znao da Nijemci ne slušaju ono što je on naredio), on je bio pristao ali im je poručio: “Da, ali nijedno ne smije biti starije od osam god­ina.” Onda su Nijemci odustali. Tako je papa strogo pazio da sv. pričest prime svi kod sv. mise, a da djeca čim dođu razumu, dakle sa sedam godina prime pričest.
Eto, to je Isusova i crkvena odredba. O njoj nema sumnje. Božja je želja da se pričestimo svaki put kad slavimo euharistiju. Jedino, ako imaš na savjesti težak grijeh koji još nisi okajao i ispovjedio, onda ne smiješ ići na sv. pričest bez ispovijedi. 

Još nešto glede pričešćivanja. Ima ovdje sigurno pobožnih ljudi koji često budu na dvije, tri i četiri mise, jedne nedjelje. Ja znam ovdje naših starih vjernika koji odu prvo u župsku crkvu izjutra u 8 sati, pa onda dođu ovdje u 9 sati; dakle budu dva puta na misi. To ne znači da se kod svake mise treba pričestiti. – Ali, zanimljivo, novi crkveni zakon kaže da svaki kršćanin kad slavi dvije mise istoga dana može pod obje mise i pričestiti se!

Jedna časna sestra, koja je umrla na glasu svetosti (a vjerujem da će biti proglašena sveticom), piše u svom životopisu kako je njoj došao poticaj da se posve preda Bogu i da bude sveta. Ona kaže: “Bilo mi je 12 godina, kad sam išla na ispovijed i svećenik me pita: ‘A radnim danom ne ideš na misu?’ Ja odgovorim: ‘Gotovo svaki dan.’ ‘Pa zašto se ne pričestiš?’ ‘Velečasni, nisam dostoj­na.’ A on najprije zašuti, pa mi reče: ‘Dijete moje, papa se svaki dan pričešćuje – nije dostojan, biskupi se svaki dan pričešćuju – nisu dostojni, ja se svaki dan pričešćujem, a nisam dostojan.

Upamtimo, nitko na ovoj zemlji nije dostojan da primi svetu pričest. Pričest je takva svetinja da bi možda presveta Djevica i anđeli Božji smjeli svetu pričest dostojno primiti, ali njima Bog nije dao svete pričesti. Njima ne treba. Dostojnima ne treba pričest. Treba nama, koji nismo dostojni. Ovo je lijek za naše bolesti, a naše bolesti su naše strasti, srditost, lijenost i takve stvari. Tu je jedini najjači lijek sveta pričest. I zato, djevojčice, od sada kod svake mise idi na svetu pričest. Najprije se ponizi, a onda se pobožno pričesti’!” Što drugo reći? – Slijedite primjer ove časne sestre! Amen.