Ove godine smo imali uz mise za pokojne i blagoslove groblja sa odriješenjem. Par misli smo podijelili sa vjernicima glede blagdana svih svetih i Dušnog dana.
SVI SVETI:
Homilija
Danas naša Crkva slavi svoju najveću obiteljsku feštu – svetkovinu Svih svetih. Kada razmišljamo o svecima, naša prva misao često bježi prema velikim povijesnim ličnostima, čudesima ili kipovima u crkvama. Zbog toga nam se svetost ponekad čini dalekom, nedostižnom i rezerviranom samo za odabrane.
No, današnji blagdan razbija tu zabludu. Danas slavimo one ljude čija imena nikada nećemo pročitati u povijesnim knjigama ili crkvenim kalendarima, ali su zlatnim slovima upisana u Božjem srcu. Slavimo majke i očeve koji su se žrtvovali za svoju djecu, radnike koji su pošteno zarađivali svoj kruh, bolesnike koji su s krunicom u ruci strpljivo nosili svoj križ i susjede koji su znali saslušati i pomoći.
Svetost nije u tome da činimo izvanredne i čudesne stvari. Svetost znači činiti obične, svakodnevne stvari s izvanrednom ljubavlju. Kako je to izgledalo u praksi, najbolje nam pokazuje jedan stvaran primjer iz života.
Primjer iz života: Svjetlo kroz prozor
Prije nekoliko godina, u jednom malom hrvatskom mjestu, živjela je baka Mara. Bila je udovica, živjela je sama u skromnoj kućici na kraju ulice i patila od teškog artritisa. Nije imala snage za velike pothvate niti novca za bogate darove. Pa ipak, cijelo je susjedstvo nakon njezine smrti svjedočilo kako je ta žena bila “svetica njihove ulice”.
Baka Mara je imala jednu jednostavnu rutinu. Svake večeri, u točno devet sati, upalila bi malo svjetlo na svom prozoru koji je gledao prema ulici i sjela u naslonjač s krunicom u rukama. Susjedi su znali: to svjetlo znači da Mara moli.
Mladić koji se kasno vraćao s posla i prolazio pored njezine kuće znao je reći: “Kad god bih vidio to svjetlo, osjetio bih mir jer sam znao da ta starica u tom trenutku moli za sve nas koji lutamo noću.” Jedna mlada majka, koja se borila s teškom depresijom, priznala je da bi u najtamnijim noćima pogledala prema Marinu prozoru i osjetila da nije sama na svijetu.
Baka Mara nije držala propovijedi, nije putovala svijetom niti je činila vidljiva čuda. Njezina se svetost sastojala u tome što je bila tu – tiha, neprimjetna, ali postojana u dobru i molitvi. Kada je preminula, na njezinu prozoru više nije bilo svjetla. Tek tada je cijelo susjedstvo shvatilo koliko im nedostaje njezin svetački mir i unutarnja radost kojom je zračila.
Zaključak
Braćo i sestre, ovaj nas primjer uči da nitko od nas nema izgovor. Svetost nije rezervirana za elitu; ona je opći poziv svakome od nas. Isus nam u današnjem evanđelju ne daje teške propise, nego putokaz blaženstava: budite milosrdni, budite mirotvorci, budite čista srca.
Dok danas obilazimo grobove svojih najmilijih, nemojmo gledati u njih s tugom kao u kraj, nego s nadom kao u vrata novog života. Zamolimo Gospodina da nam podari hrabrosti kako bismo i mi, u svojim obiteljima, na svojim radnim mjestima i u svojim školama, upalili ono malo svjetlo dobrote na prozoru svog života.
Amen.
DUŠNI DAN
Stariji čovjek Ivan sjedio je na klupi u parku kada mu je prišao užurbani, stresom pritisnuti mladić. Ivan ga je pozvao da sjedne i tiho mu rekao:
„Prije nekoliko godina pokopao sam svoju suprugu. Na njezinom grobu okupilo se mnoštvo ljudi, donijeli su brdo predivnog cvijeća i držali dirljive govore o tome koliko je bila divna, topla i nesebična.
Dok sam ih slušao, pogodio me strašan teret. Pomislio sam: ‘Ona sada leži ovdje i ne može čuti nijednu od ovih riječi. Ne može pomirisati ovo cvijeće. A ja sam joj u braku tako rijetko govorio koliko je cijenim.’ Shvatio sam da su suze i hvalospjevi na grobu zapravo zakasnili. Oni su utjeha za žive, a ne dar za one koji su otišli.“
Starac je pogledao mladića i zaključio: „Nemoj čekati da netko umre da bi mu donio cvijeće i rekao da ga voliš. Reci to danas, dok te još mogu čuti.“
Mladić je u tišini spremio telefon, zahvalio starcu i otišao kući – s namjerom da odmah zagrli one koje voli.
Ljubav i pažnja vrijede samo ako se daruju na vrijeme. Najljepše riječi i najskuplje cvijeće ne znače ništa onima kojih više nema; pokažite ljudima da vam je stalo dok su još uz vas.
