Župa Jalžabet

Župa sv. Elizabete Ugarske u Jalžabetu proslavila je svoju nebesku zaštitnicu u petak, 17. studenoga. Istoga dana u Župi je organizirana izložba dječjih radova te je posađeno sedam ruža oko crkve.
Za proslavu župnog blagdana vjernici jalžabetske župe pripravljali su se trodnevnicom od utorka 14. do četvrtka 16. studenog.

Prvi dan trodnevnice predvodio je vlč. Leonardo Šardi, župnik Župe sv. Josipa na varaždinskoj Banfici, a tema o kojoj je govorio bila je “Simbolika cvijeća u kršćanstvu”.

Drugog dana trodnevnice tema je bila “Srce daruje, a ruka izvršava”, a predvodio ju je vlč. Petar Golub, župnik Župe sv. Bartola ap. u Bartolovcu.

Posljednji dan vlč. Matija Filipović, župni vikar Župe sv. Nikole biskupa u Varaždinu, predvodio je trodnevnicu na temu “Kruh koji se dijeli je slađi”.

Na sam župni blagdan mise su bile u 8, 11 i 16 sati. Misu u 11 predvodio je dekan istočnovaraždinskog dekanata i župnik Župe sv. Nikole biskupa u Varaždinu preč. Stjepan Najman. Tom prigodom bio je i blagoslov kruha i ruža.

Istoga dana od 14 sati bila je otvorena izložba dječjih radova posvećena sv. Elizabeti u Pastoralnom centru župe Jalžabet. Župnik vlč. Matija Vonić kaže kako su potaknuli učenike škole u Jalžabetu da nacrtaju lik sv. Elizabete te da je to prva ovakva izložba. Malu izložbu dječjih radova u poslijepodnevnim satima posjećivala su djeca s roditeljima te djedovima i bakama. „Djeca su se jako potrudila i stvarno su prekrasno nacrtali svoje radove. Uz djecu, na izložbi je sudjelovao i profesor Darvin Butković sa svojim radom, likom sv. Elizabete“ rekao je vlč. Vonić.

Nakon izložbe uslijedila je sadnja prvih sedam ruža pored župne crkve. Riječ je o „Ružičnjaku sv. Elizabete.“ „Sveta Elizabeta je noseći kruh siromasima bila uhvaćena od svog muža jednog zimskog jutra. Kad ju je pitao što nosi, ona se preplašila i kad je tvorila pregaču unutra su bile ruže, iako je nosila kruh. I to je čudo svete Elizabete“, posjetio je vlč. Vonić te pojasnio zašto su posadili ruže. „Mi smo ove godine posadili prvih sedam ruža i tako ćemo činiti svake godine dok ne posadimo ruže u krugu crkve jer je to simbol sv. Elizabete“, kazao je.

Branimir Gubić

IKA
Varaždinska biskupija

“Duša je naša poput ptice umakla iz zamke lovaca: raskinula se zamka, a mi umakli” (Ps 124,7).
Zamislite malu ptičicu uhvaćenu u mrežu lovca. Dok bespomoćno leži, njezino malo srce lupa od užasa te krilima divlje udara o mrežu, ali uzalud. Što se više bori, izudarenija je i izmučenija. Uplašena počinje cijukati i pocikivati, ali bijeg nije moguć. Potpuno je na milosti i nemilosti lovca. Zli. On je postavio zamku i uhvatio vas u nju.

Pogledajte sad tu malu ptičicu u zamci. Kako bi se mogla osloboditi svojom vlastitom snagom i moći? Ako se bori da probije mrežu, samo će se još više uplesti u nju. Može čak slomiti krilo ili na smrt iskrvariti. Samu sebe ne može izbaviti.
Nije li to slika nas samih kad smo uhvaćeni u grijeh? Dajemo Bogu sva moguća obećanja. Borimo se i vičemo pokušavajući raskinuti zamku i osloboditi se svoga ropstva. Ali izgubili smo slobodu i ostali u zamci!

Sjetite se ponovno male ptičice u zamci. Te noći lovac odlazi u krevet maštajući o toj posebnoj maloj ptičici koju je tražio. Jedva može spavati od želje da sljedećeg dana ode i vidi je uhvaćenu. Dok se približava mreži, vidi da je svinuta te se uzbudi. Očekuje da će u mreži vidjeti iscrpljenu, krvavu, uplašenu, napola mrtvu ptičicu, ali kad pregleda zamku, vidi da je mreža raskinuta, razderana. A ptičica leti visoko na nebu!

Tu malu ptičicu nalazimo kako sjedi na grani stabla visoko na planini Božjoj. Slobodna je i rane su joj iscijeljene – sve zato jer je došao Gospodin i raskinuo mrežu! Mala ptičica kaže sama sebi: “Da nije bilo Gospoda, da nije dojurio k meni, bila bih proždrijeta. Ali Bog je raskinuo zamku i iščupao me iz mreže!”
Zamka je raskinuta – i mi smo pobjegli!

Hubert kao nestašni mladić i strastveni lovac ni za najveće blagdane ne bi propustio lov loviti. Loveći tako i na Veliki petak, naiđe na vitorogog jelena, a u sam čas kada ga je htio strelicom usmrtiti, ugleda mu usred zlatnog rogovlja svjetao križ i čuo je poziv na obraćenje, te da ode do biskupa Lamberta. Hubert je pronašao biskupa u Maastrichtu. Lambert, koji je kasnije postao svetac, ljubazno je primio Huberta i duhovno ga savjetovao. Odlučio se posvetiti službi Božjoj. Hubert je sva svoja plemićka prava prenio na mlađeg brata Oda i dao mu svoga sina na skrb, a sva svoja materijalna dobra podijelio je siromasima i postao svećenik. Prema Lambertovu savjetu, otišao je na hodočašće u Rim 708. godine.

Opatija St. Hubertus stajala je pod zaštitom francuskih kraljeva kojima su morali opati svake godine donijeti sedam hrtova i jednog sokola. Donosiocu je bio predan dar od 100 talira u korist crkve St. Hubertus. Kada je započelo hodočašće grobu sv. Huberta, nastala je i legenda da je svetac u svojoj mladosti bio strastven lovac.

Inače, u Vodnjanu je pronađena lubanja za koju se pretpostavljalo da je pripadala sv. Hubertu, a istraživanje je to 2020. g. i potvrdilo.

Lovci su poštivali sv. Huberta i cijenili ga jer je pomagao uspješnom završetku lova, do banketa kojim se lov završavao, a divljač slavila i blagovala. Crkva nije samo prihvatila ovaj drevni kult, ona ga je podupirala i Hubertova svetost se nije mjerila brojem jelena koje je ulovio kao mladi lovac, već strogim isposničkim životom i širenjem Evanđelja.