Vatra i mir. Ne idu zajedno. Dapače.
Vatra potiče, čak i u svojim najbezopasnijim i najkorisnijim pojavnostima, izuzetno snažne emocije. Unosi nemir u naša srca. U najmanju ruku ne ostavlja nas ravnodušnima.
Na prvo spominjanje vatre, ovih vrelih dana, prva asocijacija su ljetni požari. Čovjek se odmah uznemiri, jer rane kornatske tragedije još su uvijek otvorene. Strah od vatre u nama stvara nevjerojatan nemir, a da ne govorimo koliko nas uznemire oni koji požare podmeću ili iz nemara i neodgovornosti ih uzrokuju.
Druga asocijacija svakako je puno ljepša, a to je ljubav. Vrela. Vruća. Vatrena. Opet smo nemirni, jer koga to ljubav mirnim ostavlja? Na ljubavnoj vatri tolike se veze desetljećima griju i opstaju ali neke su se na njoj i opekle pa i izgorjele.
Od vatrozida na našem računalu, preko kultnih „Vatrenih kočija“, do mita o Prometeju, pa sve do vatre na roštilju, teško da može čovjek osjetiti nekakav mir. Previše je tu uzbuđenja, emocija, strasti da bi mir vladao čovjekovim bićem i da bi ga mogli povezati s vatrom.
Ipak postoji vatra koja donosi mir.
Mir koji je rezultat vatre.
Riječi Isusove iz ovonedjeljnog čitanja Evanđelja po Luki 12, 49-53) nevjerojatno su dramatične.
Tvrde. Teške. Vatrene.
„Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!“
“Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje.“
A mi smo mislili da Isus sa sobom donosi mir?
A on nam sada kategorički tvrdi da o miru nema ni govora?
Pa gdje se je izgubio onaj nama tako dragi Isus? Tako pristojan i tako tih? Isus koji nikada ne podiže glas? Isus koji je tolerantan prema svima oko sebe? Isus koji okreće i drugi obraz? Isus koji s blagim osmjehom na licu izgovara samo jedno: „Mir! Mir s vama!“?
Koji je sada ovo Isus koji ne samo što govori o nemiru i ognju nego čak i žali što već odavno nije sve spaljeno? I taj razdor kojeg spominje, pa on je uperen izravno na nikog drugog nego na – obitelj?
Mi smo ljudi stvorenja koja pod utjecajem aktualne kulture stvaramo određene klišeje za određene stvari. Tako kada je i pitanje mira na dnevnom redu onda mi držimo da je mir kada ne puše, kada ne grmi, kada je bonaca na moru, kada se čuje blagi cvrkut ptica i kada eventualno puše neki blagi povjetarac. Za nas je pojam mira imati puno novaca kako ne bi trebali ni o čemu razbijati glavu.
Božji oganj nije tiho zadovoljstvo i materijalna sigurnost, nije dobro zdravlje i društveni ugled. Božji mir nastaje, rađa se iz borbe, iz teškoća, iz boli i patnje. Božji mir je naša cjelovitost, a to znači biti u miru sa svojim Bogom. Znači biti u suglasju s Božjom voljom. Isus nas podsjeća da oganj kojeg on donosi sa sobom donosi i mir.
Isus nas podsjeća da moramo prepustiti se toj njegovoj vatri kako bi u nama konačno izgorjelo sve ono staro, sve ono loše, sve ono što nas je udaljilo od Boga.
I baš kao što iza velikih šumskih požara, na opožarenom zemljištu, niče nova, mlada šuma ili marljive ruke podignu vinograd, tako i u nama kada spalimo Božjom vatrom sve zlo u sebi, rađa se ono novo.
Rađa se Kraljevstvo Božje.
Evanđelje je vatra koja mijenja stvari. Mijenja naše živote.
Mi smo materijalno relativno bogata generacija ali smo duhovno apsolutna sirotinja. Novac nam je postao sve. Njemu se klanjamo i njega obožavamo.
Mi živimo u neprestanom strahu, mi smo nemirni, iako smo kao civilizacija nevjerojatno uznapredovali u znanosti, medicini, tehnologiji, komunikaciji.
Mira nema u nama.
Zašto?
Zato jer je naša srca prekrio korov sebeljublja i ravnodušnosti, zato jer je naša srca okovao led sebičnosti i oholosti. Nama očajnički treba vrelina Božjeg ognja koja će spaliti korov i otopiti led na našem srcu kako bi u njega konačno mogao ući Božji mir.
Kršćanstvo je jedino moguće u srcu koje gori plamenom ljubavi za Boga i bližnjega.
Kao zaštitnik vatrogasaca Sveti Florijan prihvaća se tek početkom XIX. stoljeća, tj. u vrijeme kad počinje organizirano vatrogastvo i kad se počinju ustrojavati dobrovoljna vatrogasna društva. Svetog Florijana, kao svog zaštitnika prihvatili su vatrogasci Europe (Austrije, Mađarske, Njemačke, Hrvatske i dr.), vjerojatno stoga jer su smatrali da je bio rimski časnik u nekoj rimskoj legiji koja je imala zadaću gasiti požara i spašavati imovinu, što se poput vatrogasaca zalagao za svoje bližnje, nije zatajio kršćansku vjeru, hrabro je umro i nije se odrekao Isusa Krista.
JAKOPOVEC-Započeta je prva faza čišćenja slike svetog Jakova . Može se uočiti koliko je lijepa bila nekada slika sv. Jakova. Mukotrpna restauracija će još dugo potrajati. I ovim putem molimo donatore da pomognu u isplati restauracije ova vrijedne slike. Restauracija će koštati 4.000,00 eura.