Povijest župnoga klečanja
Kako bi potakao pobožnost prema Presvetom otajstvu, zagrebački biskup Mirko Esterhazy početkom 18. stoljeća izdao je naredbu da se u svim župnim crkvama ima slaviti svečana sveta misa i održati procesija sa Presvetim. Da bi neprestano trajala pobožnost i molitva svetotajstvenom Spasitelju, zagrebački biskup Josip Galjuf 1773. godine izdao je naredbu, po kojoj se tijekom cijele godine u svim samostanskim i župnim crkvama, tada velike zagrebačke biskupije, imalo obavljati svagdašnje klečanje.
Po unaprijed načinjenom rasporedu svih župnih i samostanskih crkava, svake godine naša župna zajednica ima termin za 15. siječnja. Toga dana svetkovina je za našu župu, i ne bi se trebalo raditi u zemlji. Svi župljani pozvani su u župnu crkvu, da pred izloženim presv. Sakramentom mole za kako za sebe, tako i za čitavu župu i biskupiju.
Kada vidimo osobu na koljenima, možemo biti sigurni da ona moli. Puno je ugodnije moliti sjedeći ili stojeći, ali vjernik se ipak najbolje osjeća kada pred Bogom kleči.
Prigibanje koljena i klečanje važna je i znakovita molitvena gesta.
Prava poniznost
Kao prvo, klečanje je čin poniznosti. Time priznajemo da nismo dostojni stajati pred Bogom sa svojim nesavršenostima i grijesima. U susretu s ljudima ne pada nam na pamet klečati pred njima, no kada dolazimo pred Gospodina, tada se spontano klanjamo (kao što su to nekad činili ljudi pred kraljevima i drugim časnim osobama).
Taj poklon ponavljamo svaki put kada dolazimo u crkvu. Nakon ulaska u crkvu, potrebno je tijelom se okrenuti prema svetohraništu i pokleknuti na jednom koljenu. U toj sekundi dok se spuštamo na jedno koljeno mi svojim tijelom govorimo Isusu Kristu: »Ti si moj Bog.« Na to nas potiče i apostol Pavao u Bibliji kada poziva »da se na ime Isusovo prigne svako koljeno«. Stoga i mi na koljenima u poniznosti priznajemo da je Isus Krist pravi Bog i Gospodin.
Ljubimo i koljenima
U klečanju je izražena i naša ljubav prema Bogu. Crkva je vrlo suzdržana kada propisuje klečanje jer osjeća da to Bog ne traži od nas. Isus Krist nas je spasio i pridružio svojemu uskrslomu Tijelu i zato u zajednici vjernika molimo stojeći. Jedino vrijeme kada se traži da kleknemo, ako je to moguće, jest u misi dok se moli posvetna molitva da kruh i vino postanu Kristovo Tijelo i Krv.
Vjernici ne kleče jer moraju ili jer im je naređeno, nego zato što to žele. Biti na koljenima određena je žrtva koju kršćani rado čine da bi iskazali svoju ljubav prema Bogu u čijoj prisutnosti mole. U tom smislu možemo razumjeti i značenje svečanoga klanjanja svetomu križu na Veliki petak. Kao što je Isus iz ljubavi za nas trpio na križu, i mi iz ljubavi prema njemu padamo na koljena.
Načelno vrijedi pravilo da je u osobnoj molitvi bolje klečati, a u zajedničkoj molitvi sjediti ili stajati. Iznimka je pobožnost koja se zove klanjanje. Na oltar se postavlja Presveti Sakrament, hostija koja je Tijelo Kristovo, a vjernici mole u šutnji i na koljenima jer su tada u posebnoj Božjoj prisutnosti. Klanjanje se u većini župa organizira svakoga tjedna.
»Želim ti služiti«
Još jedno značenje spuštanja na koljena jest stavljanje sebe u Božju službu. Običaj koji i dalje postoji jest da mladić klekne pred djevojku kada ju želi zaprositi. To klečanje tada označava njegovu spremnost i volju služiti i živjeti za osobu u koju se zaljubio. Tako i mi klečanjem Bogu poručujemo: »Želim ti služiti!«
Dok mi vjernici izlazimo iz crkve, ponovno se okrećemo prema svetohraništu i pokleknemo, ali ovoga puta ne samo da pozdravimo Isusa, nego i kako bismo primili njegovu zadaću. U poklecanju se spuštamo na koljeno kao slabi ljudi, da bi nas Gospodin blagoslovio i podigao na sveti život. Stavljamo se Bogu na raspolaganje da nas usmjeri kamo želi da idemo i što želi da radimo. Sjetimo se športaša koji poklekne na jedno koljeno prije utrke da bi dobio bolji zalet. Poklecanje je pokret prema dolje, nakon čega treba uslijediti novi zalet prema gore, zalet vjere i dobrih djela u našem životu.
VJEŽBAMO
- Uđi u crkvu i klekni ispred Isusova križa. Možeš to učiniti i u vlastitoj sobi.
2. Izmoli kratku molitvu: »Klanjam ti se, Gospodine Isuse Kriste, ovdje i u svim tvojim crkvama koje su po cijelom svijetu, i blagoslivljam te, jer si po svojem svetom križu otkupio svijet.«
3. U tišini promatraj Isusov lik.
4. Ostani na koljenima sve dok ne osjetiš napor.
5. Pričekaj još jedan trenutak, a zatim možeš učiniti znak križa i ustati. Mak br. 2/2022.
