REALNA PRIČA SA KOBNIM ZAVRŠETKOM
Bilo je to jedno od onih dugih, sparnih ljetnih večeri kada se činilo da je cijeli svijet stvoren samo za zabavu. Luka je imao dvadeset i četiri godine, energiju koja je prštala na sve strane i osjećaj da je besmrtan. Za njega je život bio samo niz trenutaka koje treba maksimalno iskoristiti, bez razmišljanja o sutra.
Sve je počelo u „Staroj krčmi“, kultnom mjestu na kraju grada gdje se točilo jeftino pivo, a zrak je bio gust od dima, glasne rock glazbe i smijeha. Luka je bio u središtu pozornosti. Slavio je, zapravo, bilo što – petak, plaću, novi motor koji je parkirao tik ispred ulaza. Sjajni, crni sportski Kawasaki bio je njegov ponos, stroj napravljen za brzinu.
„Daj još jednu rundu za ekipu!“ vikao je Luka, dok su se čaše sudarale. Prijatelji su ga tapšali po ramenima, djevojke su se smijale njegovim šalama. Alkohol je tekao u potocima, a s njim je rastao i Lukin osjećaj nepobjedivosti. Svijet je bio njegov.
Oko ponoći, atmosfera je dosegla usijanje. Netko je spomenuo staru cestu kroz šumu, punu oštrih zavoja, poznatu kao lokalni test hrabrosti.
„Kladim se da nitko ne smije proći onaj dupli zavoj s više od stotinu na sat,“ dobacio je netko kroz smijeh.
Luka, s mutnim sjajem u očima od previše popijenog pića, glasno je lupio čašom o stol. „Gledajte i učite,“ rekao je, izvlačeći ključeve iz džepa.
Prijatelji, i sami pijani, u početku su navijali. Samo ga je Maja, djevojka koja mu se potajno sviđala, uhvatila za rukav: „Luka, nemoj. Popio si previše. Ostavi motor ovdje, idemo pješke.“
Ali u Lukinoj glavi nije bilo mjesta za razum. Opijen alkoholom i adrenalinom, samo je odmahnuo rukom: „Mala, ne brini. Ja i ovaj motor smo jedno.“
Izletio je iz krčme, sjeo na Kawasaki i upalio motor. Zvuk moćnog agregata razrezao je noćnu tišinu. Bez kacige, s vjetrom u kosi koji je već mirisao na opasnost, krenuo je u ludu vožnju.
Cesta je bila mračna, osvijetljena samo snažnim snopom njegova fara. Brzinomjer se penjao: 80… 110… 140 kilometara na sat. Drveće pored ceste pretvorilo se u mutne, mračne kulise. Luka je osjećao nevjerojatan nalet snage. Smijao se na sav glas, prkoseći noći, prkoseći gravitaciji. Bila je to čista, Divlja sloboda.
A onda je stigao sudbonosni, dvostruki zavoj.
U djeliću sekunde, alkohol je uzeo svoj danak. Lukina reakcija kasnila je samo pola sekunde. Kada je nagnuo motor, guma je zahvatila malo šljunka na rubu ceste. Kawasaki je izgubio grip, zaplesao pod njim i postao neukrotiva zvijer.
Nesreća na motoru dogodila se u sablasnoj tišini koja je uslijedila nakon škripe metala i krika. Motor je silovito udario u zaštitnu ogradu, katapultirajući Luku visoko u zrak, ravno među stabla.
Sve je stalo. Motor je ležao nekoliko metara dalje, s kotačem koji se još uvijek divlje vrtio u prazno, dok je benzin polako curio u suhu travu.
Luka je ležao u jarku, nepomičan. Pogled mu je bio uperen u zvjezdano nebo iznad krošnji. Više nije osjećao bol, samo neizmjernu, olovnu težinu. Čuo je daleki zvuk sirene hitne pomoći koju je netko iz krčme pozvao, ali znao je da je prekasno.
Dok se tama sklapala nad njim, kroz glavu mu je prošla samo jedna, zastrašujuće jasna misao. Sjetio se majke koja ga čeka kod kuće, sjetio se planova za fakultet koji je trebao upisati na jesen, sjetio se svega što je mogao postati.
Sve te buduće godine, svi neproživljeni trenuci, neostvarene ljubavi i obiteljski ručkovi – sve je to nestalo u jednoj sekundi gluposti. Njegov je život, pun potencijala i mladosti, bio uludo izgubljen zbog jednog hvalisanja u krčmi i nekoliko sekundi lažne hrabrosti.
Kad je hitna pomoć konačno stigla, plava rotacijska svjetla obasjala su slomljeni Kawasaki i tiho, mlado tijelo u travi. Zabava je bila gotova, a cijena je bila najskuplja moguća.
