“Duša je naša poput ptice umakla iz zamke lovaca: raskinula se zamka, a mi umakli” (Ps 124,7).
Zamislite malu ptičicu uhvaćenu u mrežu lovca. Dok bespomoćno leži, njezino malo srce lupa od užasa te krilima divlje udara o mrežu, ali uzalud. Što se više bori, izudarenija je i izmučenija. Uplašena počinje cijukati i pocikivati, ali bijeg nije moguć. Potpuno je na milosti i nemilosti lovca. Zli. On je postavio zamku i uhvatio vas u nju.
Pogledajte sad tu malu ptičicu u zamci. Kako bi se mogla osloboditi svojom vlastitom snagom i moći? Ako se bori da probije mrežu, samo će se još više uplesti u nju. Može čak slomiti krilo ili na smrt iskrvariti. Samu sebe ne može izbaviti.
Nije li to slika nas samih kad smo uhvaćeni u grijeh? Dajemo Bogu sva moguća obećanja. Borimo se i vičemo pokušavajući raskinuti zamku i osloboditi se svoga ropstva. Ali izgubili smo slobodu i ostali u zamci!
Sjetite se ponovno male ptičice u zamci. Te noći lovac odlazi u krevet maštajući o toj posebnoj maloj ptičici koju je tražio. Jedva može spavati od želje da sljedećeg dana ode i vidi je uhvaćenu. Dok se približava mreži, vidi da je svinuta te se uzbudi. Očekuje da će u mreži vidjeti iscrpljenu, krvavu, uplašenu, napola mrtvu ptičicu, ali kad pregleda zamku, vidi da je mreža raskinuta, razderana. A ptičica leti visoko na nebu!
Tu malu ptičicu nalazimo kako sjedi na grani stabla visoko na planini Božjoj. Slobodna je i rane su joj iscijeljene – sve zato jer je došao Gospodin i raskinuo mrežu! Mala ptičica kaže sama sebi: “Da nije bilo Gospoda, da nije dojurio k meni, bila bih proždrijeta. Ali Bog je raskinuo zamku i iščupao me iz mreže!”
Zamka je raskinuta – i mi smo pobjegli!
Hubert kao nestašni mladić i strastveni lovac ni za najveće blagdane ne bi propustio lov loviti. Loveći tako i na Veliki petak, naiđe na vitorogog jelena, a u sam čas kada ga je htio strelicom usmrtiti, ugleda mu usred zlatnog rogovlja svjetao križ i čuo je poziv na obraćenje, te da ode do biskupa Lamberta. Hubert je pronašao biskupa u Maastrichtu. Lambert, koji je kasnije postao svetac, ljubazno je primio Huberta i duhovno ga savjetovao. Odlučio se posvetiti službi Božjoj. Hubert je sva svoja plemićka prava prenio na mlađeg brata Oda i dao mu svoga sina na skrb, a sva svoja materijalna dobra podijelio je siromasima i postao svećenik. Prema Lambertovu savjetu, otišao je na hodočašće u Rim 708. godine.
Opatija St. Hubertus stajala je pod zaštitom francuskih kraljeva kojima su morali opati svake godine donijeti sedam hrtova i jednog sokola. Donosiocu je bio predan dar od 100 talira u korist crkve St. Hubertus. Kada je započelo hodočašće grobu sv. Huberta, nastala je i legenda da je svetac u svojoj mladosti bio strastven lovac.
Inače, u Vodnjanu je pronađena lubanja za koju se pretpostavljalo da je pripadala sv. Hubertu, a istraživanje je to 2020. g. i potvrdilo.
Lovci su poštivali sv. Huberta i cijenili ga jer je pomagao uspješnom završetku lova, do banketa kojim se lov završavao, a divljač slavila i blagovala. Crkva nije samo prihvatila ovaj drevni kult, ona ga je podupirala i Hubertova svetost se nije mjerila brojem jelena koje je ulovio kao mladi lovac, već strogim isposničkim životom i širenjem Evanđelja.