Počeci župe Jalžabet sežu u daleku prošlost. Kada je župa osnovana teško je, zbog nedostataka povijesnih izvora, nešto sigurnije ustvrditi.
Najstariji poznati popis župa Zagrebačke biskupije potječe iz 1334.g., a sastavio ga je zagrebački kanonik i gorički arhiđakon Ivan, jedan od najobrazovanijih zagrebačkih kanonika u srednjem vijeku. Na temelju postojećih povlastica Zagrebačke biskupije, zakonskih odredbi i pravnih običaja sastavio je Statute Zagrebačkog kaptola s popisom župa Zagrebačke biskupije. Među župama Komarničkog arhiđakonata navodi se i: „Item ecclesia sancte Elysabeth, filiorum Epigdii“, dakle spominje se crkva Svete Elizabete čiji su patroni plemići od Suhodola. I dok se uz prvi pisani spomen župe ne navodi i ime tadašnjega župnika, sasvim je jasno istaknuto da je patron župe plemićka obitelj Suhodolskih. Patronatsko pravo nad crkvom, odnosno župom donosilo je određena prava i obveze, koje su utemeljitelji, graditelji ili dobročinitelji crkava dobivali od crkvenih vlasti. Svaki je patron imao pravo izabrati svećenika za svoju župu, kojeg biskup tek formalno potvrđuje za župnika. Isto tako patron nadzire raspolaganje cjelokupnom župnom imovinom i župnom blagajnom. Istovremeno, dužan je osigurati sredstva potrebna za nesmetano funkcioniranje župe, kao i za održavanje crkve, kapele ili pak župnoga dvora. Plemići su Suhodola, koji su prvi poznati patroni jalžabetske župe, zauzimaju znatnije mjesto među plemstvom Varaždinske županije o čemu svjedoči i podatak da je „Johhanes, filius Andrae de Zwhodol“ (Ivan, sin Andrije od Suhodola) župan Varaždinske županije u drugoj polovici 60-tih godina 15. stoljeća. Budući da je patronatsko pravo vezano uz vlasništvo nad plemićkim dobrom Jalžabet, to će se promjenom vlasništva nad ovim dobrom mijenjati i patroni župe. Plemići od Suhodola ostat će patroni župe do izumiranja roda u 16. stoljeću. Od sredine 16. stoljeća pa sve do prve polovice 20. stoljeća, kada postupno nestaje institucija župnih patrona, patronat nad ovom župom imati će članovi obitelji Bakić de Lak, Gotal, Bedeković, Kušević i Jordis.
U popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334.g. na području današnje jalžabetske župe spominje se i župa Svetog Klementa (Kelemen), koja se za razliku od župe Svete Elizabete nalazi u Varaždinskom arhiđakonatu. Prema mišljenju nekih povjesničara upravo je crkva u Kelemenu među najstarijima na širem varaždinskom području. Crkva Svetog Klementa postojala bi, prema ovim pretpostavkama, već u 19. stoljeću, kada su braća Ćiril i Metoda iz susjedne Moravske države širili kult Svetog Klementa. Među crkvicama posvećenim ovom svecu na širem području Panonije bila je i crkvica Svetog Klementa u današnjem Kelemenu.
Drugi popis župa Zagrebačke biskupije potječe iz 1501.g. i sastavljen je prilikom sabiranja papinske desetine u Slavoniji i Mađarskoj. Zagrebačka je županija podijeljena na 14 manjih crkveno-upravnih područja – arhiđakonata. I u ovom se popisu župa Svete Elizabete sa sjedištem u Suhodolu spominje među župama Komarničkog arhiđakonata, a župa Svetog Klementa među župama Varaždinskog arhiđakonata. Osim imena župa, ovaj nam popis donosi i imena župnika, te tako saznajemo da je župnik Svete Elizabete u Suhodolu Jakob. Povijesni izvori bilježe nekoliko imena jalžabetskih župnika u 17. stoljeću: Pavao Radović (1649.), Stjepan Kušeleni (1653.), Ivan Antun Radiboia (1699.), Mihael Framić (1697.)
Popis iz 1501.g. bilježi i ime župnika župe Svetog Klementa – Ivan. Ovo je ujedno i posljednji popis župa u kojemu se spominje župa Svetog Klementa. Negdje tijekom 16. stoljeća ova će se župa pripojiti župi Svete Elizabete sa sjedištem u Suhodolu. Koliki značaj i utjecaj na život jedne zajednice ima činjenica da se na njezinom području nalazi sjedište župe svjedoči i promjena imena mjesta Suhodol. Tako je još u kanonskim vizitacijama iz 1659.g. kao ime sjedišta župe navodi Suhodol, da bi tijekom narednih stoljeća mjesto prema imenu župne crkve postupno promijenilo u Jalžabet. O ovom svjedoče i najstarije sačuvane matice krštenih, vjenčanih i umrlih župe Jalžabet iz prve polovice 18. stoljeća u kojima se još uvijek upotrebljava i stari naziv mjesta – Suhodol, ali i novi ime – Jalžabet. Konačnom nestanku imena Suhodol doprinjela je, bez sumnje, i činjenica da u 16. stoljeću izumire obitelj plemića od Suhodola.
Tijekom stoljeća mijenjat će se i područje koje obuhvaća jalžabetska župa, što je uvjetovano ukidanjem pojedinih manjih župa s kojima ova župa graniči kao i reorganizacijom crkveno-upravnih područja unutar Zagrebačke biskupije. Župa sve do sredine 20. stoljeća ostaje u sastavu Komarničkog arhiđakonata, ali sa znatno većim područjem nego li je danas. Naime, još će u prvim desetljećima 20. stoljeća župa, osim župnog sjedišta Jalžabet, spadati i Grešćevina, Imbriovec, Kelemen, Leštakovec, Novakovec, Pihovec, Poljana Donja, Poljana Gornja i Rukelj.
Danas župa Jalžabet spada u Donjovaraždinski dekanat Varaždinskog arhiđakonata. U župu osim Jalžabeta ulaze i Imbriovec, Kelemen, Leštakovec, Novakovec i Pihovec, dok mjesta Grešćevina, Poljana Donja, Poljana Gornja i Rukelj pripadaju susjednoj župi Svibovec u dekanatu Varaždinske Toplice.
Višestoljetna povijest župe ogleda se i u izuzetno vrijednom arhivskom gradivu, koje je nastalo njezinim djelovanjem. To se ponajprije odnosi na matične knjige krštenih, vjenčanih i umrlih, koje su nezamjenjiv izvor za demografska i genealoška istraživanja. Zanimljivost predstavlja činjenica da se u Shematizmu Zagrebačke nadbiskupije iz 1917.g. navodi podatak da najstarija matica krštenih u župi datira iz 1738.g., dok se kao najstarije matice vjenčanih i umrlih spominju one iz 1743.g. Iako je za područje kontinentalne Hrvatske i ovakva starost sačuvanih matica respektabilna, one do danas sačuvane za župu Jalžabet su i nešto starije. Tako najstarija sačuvana matica krštenih obuhvaća razdoblje od 1728.-1735.g., prvi sačuvani upisi u maticu vjenčanih potječu iz 1742.g., dok jedino najstarija matica umrlih datira doista iz 1743.g. Ovo vrijedno gradivo danas se čuva u Hrvatskom arhivu, Državnom arhivu u Varaždinu i arhivu same župe Jalžabet. U župnom se arhivu čuvaju i knjige „Status animarum“ iz 19. i 20. stoljeća, kao i Ljetopis župe Jalžabet u kojem župnici bilježe najznačajnije događaje iz prošlosti župe.
Ljetopis Župe Jalžabet (34mb)